U skladu s MRS 16 – Dugotrajna materijalna imovina se može nakon početnog vrednovanja mjeriti po modelu troška ili modelu revalorizacije. Primjena modela revalorizacije zahtijeva procjenu fer vrijednosti imovine na datum revalorizacije; a vrijednost nakon početnog vrednovanja čini ta vrijednost umanjena za naknadnu ispravku vrijednosti i moguće gubitke od umanjenja.
Kako navodi MRS 16.31., revalorizacija se treba provodi dovoljno često da bi se obezbjedilo da se knjigovodstvena vrijednost značajno ne razlikuje od vrijednosti do koje bi došlo ako bi se utvrdila fer vrijednost na datum izvještavanja o finansijskom položaju. Koliko često će se provoditi revalorizacija, ovisi od očekivanih promjena fer vrijednosti imovine. Ako ne postoje značajne promjene fer vrijednosti imovine, onda se revalorizacija treba provoditi u razmaku od 3 do 5 godina; kako navodi i MRS 16.34. Vrlo je bitno napomenuti, da ako se pojedina nekretnina, postrojenja i oprema revalorizuje, ta da se treba revalorizirati cjelokupna grupa nekretnina, postrojenja i opreme kojem to sredstvo pripada. Fer vrijednost se u skladu s MSFI 13 – Mjerenje fer vrijednosti; označava kao cijena koja bi bila ostvarena prodajom neke stavke imovine ili plaćena za prijenos obaveza u urednoj transakciji među tržišnim sudionicima na datum mjerenja. Vrlo je bitno napomenuti, da se za procjenu fer vrijednosti od 01. januara 2013. godine više ne primjenjuju zahtjevi MRS –a 16; već zahtjevi MSFI-ija 13. MSFI 13 za mjerenje fer vrijednosti tako predviđa tržišni pristup, a može se koristiti i troškovi pristup, te dobitni pristup. U našim uslovima će se ova procjena vjerojatno još dugo provoditi od strane ovlaštenih procjenitelja.
Kako se provodi revalorizacija, odnosno kako se priznaje u finansijskim izvještajima definira MRS 16.35. u kojem se navodi da se akumulirana amortizacija na datum revalorizacije tretira tako da se prepravlja proporcionalno promjena bruto vrijednosti sredstva, tako da je njegova knjigovodstvena vrijednost nakon revalorizacije jednaka revalorizacionom iznosu ili da se isključuje na teret knjigovodstvene vrijednosti sredstva, a neto iznos svodi na revalorizovani iznos. Ova druga metoda se često koristi kod građevinskih objekata.
Prvi postupak se često naziva postupak revalorizacije bruto knjigovodstven vrijednosti; a provodi se postotkom povećanja; odnosno indeksacijom se istovremeno povećava nabavna vrijednost i akumulirana amortizacija. Razlika je efekat revalorizacije koji se knjiži kao revalorizacijska rezerva. Koeficijent revalorizacije se dobije podjelom fer vrijednosti sa knjigovodstvenom vrijednošću, a taj broj se primjenjuje onda kako na nabavnu vrijednost tako i na akumuliranu amortizaciju.
Kod druge metode učinak revalorizacije jednak je razlici neto knjigovodstvene vrijednosti objekta i fer vrijednosti utvrđene revalorizacijom. Kod ovog postupka akumulirana amortizacija se isknjiži na teret bruto knjigovodstvene vrijednosti nekretnina, postrojenja i opreme.
Povećanje knjigovodstvene vrijednosti nekretnina uslijed revalorizacije provodi se u korist revalorizacijskih rezervi; odnosno ostalog sveobuhvatnog dobitka. Povećanje se može iskazati kao prihod samo do iznosa kojim se nadoknađuje rashod knjižen uslijed prethodnog smanjenja vrijednosti. Revalorizacijska rezerva se transferira u akumuliranu dobit kada se realizira. Realizirati se može povlačenjem nekretnine iz upotrebe, otuđenjem nekretnine ili korištenjem nekretnine (samo kod građevinskih objekata kroz amortizaciju).
Kada se nekretnina proda ili na sličan način otuđi ili povuče iz uporebe, revalorizacijska rezerva; odnosno nerealizirani dobitak se realizira, odnosno postoje realizirani dobitak. Korištenjem građevinskih objekata i obračunom amortizacije iznos realizirane revalorizacijske rezerve koji čini razlika između amortizacije utvrđene na revaloriziranoj knjigovodstvenoj vrijednosti i amortizacije utvrđene na početnom trošku nabavke prebacuje se u akumulirani dobitak.
Prijenos revalorizacijske rezerve je oporezivo porezom na dobit; dok samo oblikovanje rezervi nije. Upravo zbog toga pri oblikovanju revalorizacijskih rezervi potrebno je primijeniti MRS 12 – Porezi na dobit.
U ovom slučaju u bilansu stanja po MSFI-iju nekretnina je vrednovana po vrijednostima koje su više od historijskog troška nabavke ili proizvodnje. Kod prodaje po ovoj višoj vrijednosti prodaja bi dovela do ostvarenja višeg iznosa prihoda; što bi uzrokovalo višu osnovicu za obračun poreza na dobit. Upravo zbog ovog budućeg poreznog opterećenja knjiže se odložene porezne obaveze.
Primjer: Vrijednost građevinskog objekta po poreznim propisima je 1.000 KM, a po MSFI je 1.100 KM. Prodaja ovog objekta po vrijednosti od 1.100 KM u poreznom bilansu dovest će do višeg iznosa oporezive osnovice i u skladu s tim do više porezne obaveze. Pri samom knjiženju vrijednost porezne obaveze (buduće) s prebacuje sa revalorizacijskih rezervi na odložene porezne obaveze, koja se kasnije po realiziranju revalorizacijske rezerve prenosi na redovnu poreznu obavezu.
