Činjenica je da živimo u okruženju u kojem je naplata potraživanja neefikasna. Posebno ako se radi o potraživanja od kupaca. Kao privrednici moramo izdati fakturu, obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost te čekati namirenje potraživanja. Međutim, česte su situacije kada ne možemo naplatiti svoje usluge ili proizvode, jer poslovni partneri dožive negativan razvitak poslovanja ili čak prestanu sa poslovanjem. Postavlja se pitanje, kako da se odnosimo prema ovakvim potraživanjima?
U skladu s MSFI dužni smo da najmanje jednom godišnje preispitamo da li možda postoji neki objektivan razlog zbog kojeg bi sumnjali u naplatu potraživanja. Ako takvi razlozi postoje, MRS 39 nas upućuje na to da umanjimo vrijednost potraživanja. Potraživanja od kupaca predstavljaju finansijsku imovinu koja se vodi po amortiziranom trošku, a umanjenje vrijednosti uređuje MRS 39.58. i dalje. Umanjenje se priznaje u bilansu uspjeha kao rashod. Standard navodi objektivne dokaze o umanjenju financijske imovine po amortiziranom trošku, a iznos gubitka treba da predstavlja razlika između knjigovodstvene vrijednosti i sadašnje vrijednosti procijenjenih budućih novčanih tokova diskontirano uz originalnu efektivnu kamantu stopu finansijske imovine. Kao objektivan dokaz standard navodi (izdvojene su neke okolnosti):
- Značajne teškoće izdavatelja ili dužnika
- Nepoštivanje ugovora, poput nepodmirenja obaveza na vrijeme
- Mogućnost da će se kod dužnika pokrenuti postupak stečaja ili druge finansijske reorganizacije i sl.
U pravilu su potraživanja od kupaca kratkoročna potraživanja te se iskazuju kao tekuća imovina. Njihovim nastankom iskazujemo prihode u bilansu uspjeha. Iznos prihoda u skladu s MRS 18.10. koji proizilazi iz neke transakcije obično se određuje sporazumom između subjekta i kupca ili korisnika sredstva. On se mjeri po fer vrijednosti primljene naknade ili potraživanja, uzimajući u obzir iznos bilo kojih trgovačkih popusta ili rabata koje subjekt odborava.
Kada je u pitanju iskazivanje gubitaka od umanjenja vrijednosti bitno je napomenuti da MSFI ne propisuju izričito način i mjesto iskazivanja umanjenja vrijednosti, međutim uobičajeno se za potraživanja iskazuje konto ispravke vrijednosti kao odbitna stavka u aktivi, i rashodi u okviru ostalih rashoda i gubitaka u bilansu uspjeha.
Odnosno, praktično knjiži se konto ispravke vrijednosti i rashoda po osnovu ispravke vrijednosti potraživanja. Ovdje se radi o potraživanjima za koja je prethodno priznat prihod, pa kada dođe do umanjenja vrijednosti potraživanja tada se umanjenje priznaje kao rashod.
MRS 18.18. navodi da ako nesigurnost naplate nastane kod iznosa koji je već uključen u prihod, nenaplativi iznos ili iznos za koji je prestala vjerovatnost naplate se priznaje kao rashod, a ne ispravlja se izvorno priznati prihod.
Ako ne procjenjujemo naplativost potraživanja ne postupamo u skladu s MSFI, te tako dovodimo u pitanje realnost i objektivnost finansijskih izvještaja. Za potraživanja za koja je nastupila zastara ili za koja je utvrđeno da sigurno neće biti naplaćena jer je kupac likvidaran, znači da finansijski izvještaji ne iskazuju realne i objektivne informacije. Da bi ispravka vrijednosti potraživanja bila i porezno priznati rashod potrebno je poštivati odrede propisane Zakonom i porezu na dobit i Pravilnikom o primjeni zakona po porezu na dobit.
Da sumiramo, znači kada još uvijek postoji vjerovatnost naplate potraživanja na osnovu utuženja, prijave u stečajnu masu i slično knjižimo vrijednosno usklađenje potraživanja od kupaca.
Kada ne postoji nikakva vjerovatnost naplate, odnosno kada smo sigurni da više ne možemo naplatiti potraživanja (ako je potraživanje zastarjelo (pritom paziti na IOS-e ili utuživanje kojim prestaje zastara), knjiži se direktan otpis potraživanja od kupaca.
